BIHORCI - Ćamil Sijarić

Kada se 1955. godine pojavio roman Bihorci, napravio je pravu senzaciju na ondašnjoj književnoj sceni i svom je autoru, koji je tada dobio i nagradu za najbolji roman godine u bivšoj Jugoslaviji, omogućio da se meteorski vine u sami vrh tadašnje književnosti. Potpuno izvan dominantnih literarnih strujanja svoga vremena koja su preferirala i nerijetko nalagala ideologizirani soc-realistički model knjževnosti izrađen crno - bijelom tehnikom, Ćamil Sijarić je krenuo svojim putem i stvorio roman koji je predstavljao novinu na prostorima južnoslavenskog govornog područja.



Imajući u vidu njegovu zaljubljenost u priču i pričanje, njegov nježni lirizam i tužni humor, mišljenja sam da on, zapravo, istinski i nije znao da piše na način drugačiji od onoga kojim je pisao. Njegov melanholični duh, koji prepoznajemo u njegovim knjigama, sasvim je suprotan aktivizmu i radikalizmu koji izbija iz tadašnje soc-realističke književnosti. Ukazujući na izvantrendovsku obilježenost rane faze Sijarićevog književnog stvaralaštva, Dejan Đuričković kaže:



Prve Sijarićeve knjige bile su neobična prinova u našoj književnosti: javile su se u vrijeme dominirajućih revolucionarnih i ratnih tema, tema herojstva, moralnog asketizma, povišenih patriotskih emocija, edukativno-prosvjetiteljskih ambicija, idejnog osvješćivanja izravnom tendencijom, itd. Sijarićeve knjige, međutim, prikazivale su jedan, po mentalitetu i stilu života skoro medijevalni svijet koji tavori daleko od svega toga, nedotaknut time. I to je bio svojevrstan kuriozitet: da se jedan nov pisac, koji tek ulazi u književnost, drži po strani od opšteg "trenda", da se bavi jednim svijetom čiju tešku duhovnu tromost, izolovanost, opasanost debelim zidom patrijarhalne zaostalosti i neznanja, ideje progresa ne probijaju, čak i ne dodiruju.