KREVET - Zvonimir Majdak

Fabijan, iskreno govoreći, nije očekivao da će sve ići tako glatko, imajući na umu krevete po hodnicima, pretrpane sobe, mjesece čekanja o kojima je govorio Majstorović. On bi bio zadovoljan i s obećanjem da će postelja, možda, biti slobodna za tjedan, dva. Nije li bez uspjeha obišao sve klinike?
Zar je i majstor nekim čudom saznao za njegovo moralno posrnuće? I on ga se kloni. Žrtvovao je svoj stol samo da ne bude viđen s profesorom Fabijanom Torbarom, hrvatskim akademskim građaninom i intelektualcem koji prodaje bolničke krevete svoje ljubavnice...
Ispočetka nije išlo glatko. Strepio je da će odmah na prvom koraku, u prvom pokušaju, biti raskrinkan. Fabijan se ustručavao pristupiti pacijentima, povesti nevezani razgovor i ispipati što ih muči. Valjalo je u mnoštvu prepoznati nemoćne, prepuštene na milost i nemilost liječnika i činovnika, kojih je izraz očaja na licu govorio da se nemaju kome obratiti. Fabijan se pojavljivao iza stupa, prikradao iz prikrajka i davao naslutiti kako ima rješenja. Osobito povjerenje iskazivali su ljudi iz provincije. Predavali su mu se u ruke. Uzimao je njihovu adresu s obećanjem da će im dopisnicom javiti kad, gdje i kojega dana da dođu u Zagreb, u bolnicu, gdje će ih čekati krevet ili mjesto u redu za specijalistički pregled.