PRIČE IZ DETINJSTVA - Vladimir Nazor

Vladimir Nazor (Brač, 30. maj 1876 — Zagreb, 19. jun 1949) bio je hrvatski i jugoslovenski književnik, a pri kraju života i predsednih NR Hrvatske.

Rođen je u Bobovišću,[1] građansku školu je završio na ostrvu Braču, a gimnaziju u Splitu. Studirao je prirodne nauke, matematiku i fiziku u Gracu i Zagrebu. Diplomirao je 1902. godine. Predavao je u Hrvatskoj gimnaziji u Zadru, a od 1903. do 1918. godine u Istri, gdje je ujedno i proveo najviše svog života.[2] Penzionisan je 1933. godine u Zagrebu kao upravnik dječjeg doma. Prvo djelo mu je bilo Slavenske legende (1900).

Godine 1904, u Zadru je objavljeno njegovo djelo Knjiga o hrvatskim kraljevima, a u to vrijeme je počeo pisati i Istarske priče. Koju godinu kasnije objavio je Velog Jožu (1908) — djelo po kome će Nazorova proza biti prepoznatljiva, a koje je on sam smatrao neuspjelijim. Godine 1916, objavio je nekoliko knjiga: Utva zlatokrila, Medvjed Brundo, Stoimena.

Na izborima 1934. Nazor se krivim političkim potezom izjasnio za takozvanu Jevtićevu listu, te su mu neko vrijeme zatvoreni stupci svih novina, časopisa i vrata svih izdavača. Nedugo poslije toga, 1939. godine, objavio je Pastira Lodu i Dedeka Kajbumščaka.

Iako u godinama i narušenog zdravlja, godine 1942. je s pjesnikom Ivanom Goranom Kovačićem preko reke Kupe otišao u partizane, o čemu je izvijestio čak i Radio London.

Nazor je počeo voditi dnevnik S partizanima, koji se smatra jednim od najupečatljivijih ratnih dnevnika pored dnevnika Vladimira Dedijera i Dragojla Dudića.