ESEJI - Antun Gustav Matoš

Antun Gustav Matoš hrvatski je novelist, esejist, feljtonist, humorist, kozer, pjesnik, kritičar, polemičar, putopisac. Najvažniji je predstavnik hrvatske moderne, a hrvatsku književnost usmjerio je prema europskim strujanjima. Smatra se prvim modernim književnim, glazbenim, likovnim i plesnim kritičarom. Rođen je u Tovarniku u Srijemu 1873. godine, gdje mu je otac službovao kao učitelj. Djed mu Grgur bio je čuveni bački učitelj, a počeo je karijeru kao samostanski orguljaš. Ovaj talent za glazbu prenosio se na njegove potomke, jer je i Matošev otac bio učitelj i vrstan orguljaš u crkvi Svetoga Marka u Zagrebu. Antun Gustav, zvan Gustl, bio je i violončelist, što će mu vrijediti u mladenaštvu. Baka mu je bila Mađarica, kći liječnika, ali je govorila ikavski hrvatski odlično, kao i djed. Živjeli su u bunjevačkome mjestu Kaćmaru blizu Subotice. Majka Marija rođ. Schams porijeklom je sudetska Njemica, rođena u Našicama. Gustlovi su se roditelji 1875. godine, kad je Matoš imao dvije godine, preselili iz Tovarnika u Zagreb. Tamo je dobio sestru (kasnije uspješnu opernu pjevačicu i pijanisticu) i dva brata (kasnije profesora geografije i financijskoga službenika). »Ja sam, dakle, Bunjevac porijeklom, Srijemac rodom, a Zagrepčanin odgojem« – napisao je Matoš u svojoj autobiografiji. Svoga rodnoga mjesta ne bi se ni sjećao da ga nije vidio kad je kao mladić otišao u Srbiju.

Jedna od poznatijih anegdota o njegovu školovanju jest ona o vremenu kad je imao trinaestak godina. Matoš je uvijek nosio u džepovima knjige, pa je tako dolazio i u školu (s više književnih djela nego školskih knjiga). Pod satom je nekoga zadirkivao, što li, i najednom vikne profesor: – Matoš! Vi fakin jedan! – Matoš ustane, izvadi desnom rukom iz desnog džepa Shakespeareovu dramu, lijevom rukom iz lijevog džepa (ili obratno) jedan svezak Byrona, digne obadvije ruke uvis i reče: – Fakin ne sjedi u društvu između Shakespearea i Byrona.

Bio je nadaren đak i redovite i glazbene škole, ali nije redovito učio. Stoga je dva puta pao (današnji) treći razred gimnazije iz hrvatskog jezika, fizike i propedeutike. Roditelji su ga potom 1891. poslali u Beč na Vojni veterinarski institut, smatrajući kako će ga tamošnja stega natjerati da se disciplinira i da se kasnije bavi unosnim pozivom veterinara. No on je radije čitao romantičarske pisce poput Hoffmanna i Byrona, svirao tamo violončelo s glazbenicima. Nije položio sve ispite u prvome semestru i izgubio je stipendiju. Vratio se u Zagreb. Čitao je, posjećivao onodobne intelektualce (od kojih su mu neki bili rođaci). Kad je imao devetnaest godina (1892.) bila mu je tiskana novela Moć savjesti u uglednom časopisu Vienac, i novela D-dur sonata u časopisu Obzor. Najviše su ga impresionirali Ante Starčević i ban Ivan Mažuranić, a đačke uspomene su mu vezane uz sviranje dueta sa Stjepanom Radićem. Bijaše to čudan spoj – »on udaraše u tamburu, a ja sam pratio na violončelu«. Divni bijahu to dani, kako ih se spominje Matoš. Družio se sa slikarima, piscima i glazbenicima. Violončelo mu je otvaralo vrata u mnoge zagrebačke kuće gdje se muziciralo i razgovaralo o svemu i svačemu, i gdje su s njime svirali ponajbolji mladi školovani virtuozi.